Suvremeni Jadran, ili Jadran novijeg doba, u kojem je dva puta postao i prvakom Europe u vaterpolu, prolazi kroz teške krize i velike oscilacije najprije za posljednjih dvadeset godina u Jugoslaviji, a poslije i kroz dva desetljeća u Hrvatskoj. Jadranu je dugo trebalo da se priključi općem trendu profesionalizacije sporta tamo sedamdesetih nakon odlaska njegovih zvjezdanih i romantičnih generacija od Giovanellija do Cipcija i Nardellija.

I do pravog preokreta dolazi zapravo u zadnji čas, pokretanjem akcije oko izgradnje bazena za Mediteranske igre 1979. u Splitu. Osuđen na 16-metarsku "kadu", Jadran je gubio korak s moćnijim kontinentalcima pa nije samo zaostajao u pripremi svojih plivačkih i vaterpolskih selekcija, nego su i u Zagreb i u Beograd odlazili
mnogi njegovi talenti. Gotovo da bi se Jadranove sedamdesete i osamdesete mogle svesti na nekoliko vaterpolskih i plivačkih imena. Od Radovana Miškova, Vinka Lozovine i Jakova Džonija do plivačkih imena poput Ljubice Tresić Pavičić i Katje Bjelajac nakon silaska sa scene Ane Boban i Veljka Rogošića.

MIS 1979. pa PEP 1981. bili su kao nedostižna duga na horizontu, ali se s tim motivom ipak pjenilo na Jadranovim
treninzima. Pa će Niko Tudor odmah iza MISa 1979. godine "izbaciti" nadarenu plivačku generaciju Jadrana koja osvaja titulu prvaka. U Jadran dolazi Sandra Duvnjak, prvakinja na 100 prsno, Gorana Zajc je moćna na 100 slobodno...

iz monografije "Svi jadranovi ljudi 1920-2010", Mario Garber